picture

DOBRINČE - SELO DUGOVIČNI LJUDI

Autor: Augustin Ago Kujundžić | http://ago-k.net/ago/
11. svibanj 2009.

Uvik su me bunila i mišala mi se mista Dobranje i Dobrinče, oba u brdima Imotske krajine, makar jedno na samom kraju zapadnog dila od Biorina prema Aržanu, a drugo u samoj sridini, na tromeđi općina Lovreć, Zagvozd i Podbablje.

Ova je pripovid o Dobrinčima pa ćemo Dobranje ostaviti za niku drugu zgodu.
Prije kad bi tribalo otići u Dobrinče, na sami spomen padne ti mrak na oči misleći na Franćosipovu cestu priko Škobaljuša i Golog brda prema Zagvozdu, sa stotine okuka i grdni korduna koji ti prite svojin dubokin docima, natrajuć ti ježurce na kožu.
Sada je drukčije otkad se cestu proširilo.

Od miline se popet na okuč na Škobaljušan i pogledat s visine po Krajine i po Ercegovine što blistaju umiveni jesenjon kišon i obasjani suncon što je provirilo mimo oblaka.
Prve slane o svetom Luki su namamile žutu boju u lišće šumaraka oko uske ceste koja sa glavne ceste vodi do sela na čijemu ulazu sa obe strane ima stari neispravni auta.
To je ostavšćina od Škice i Bore.

 

MISICE IZ DOBRINČA

Nedilja je, u selu mir i tišina, ko da nema žive duše. Nisu se valjda poplašili tičije gripe pa se pozatvarali u kuće. Primami nas dobro očuvan stari dio sela pa smo ga uslikali kao dokaz da govorin istinu. Malo je u našem kraju ovako dobro očuvani stari kameni kuća. Baš kakve su bile, take su i ostale - netaknute, zdravi krovova i prozora.

- Ehej! Ima li koga? – zovnen ulazeći prid jednu od kuća na čiju taracu izađe divojka lipa ko slika. Odma u sebi pomislin što se ona nije javila za Mis Hrvacke, a ne nike tamo osridnje.
- Dobar dan. Kad san dolazio u selo pomislio san kako ću naći samo starije mišćane. Bogme si me iznenadila.
Dobar dan. Šta tribate? – nasmijano će cura.
- Pišemo priču o vašem selu za Imotske novine.
- Uđite u kuću nešto popit, tamo mi je otac pa možete s njim popričat.
U kući side još tri cure i dječak, znatiželjno nas gledajući. Isprva nisu bile za priču, ali pošto je ćaća još manje za to, one su se morale potruditi. Ivana, ona koja nas je uvela u kuću, studentica je Ekonomskog fakulteta i skoro svakog vikenda voli doći u selo. Jelena i Marija su završile srednju školu ali ne rade u struci već pronalaze sezonske poslove u Baškoj Vodi.
Završile su upravnu školu pa kažu kako in se čini da će jedino moć upravljat čovikon kad ga nađu.
- Lipe ste cure, na će te ji sigur! Ima li u selu momaka?
- Ima ji priko glave! Trideset i više! - sve u glas rekoše.
- Eto sriće. Momaka ko u priči. Ćapi jednog pa pri oltar, ćapi drugog i tako redon.
- Šta će nan kad su svi stari, ćaću imamo i u kući!
- Nisu baš svi stari!?
- Nisu, ali naši momci i inače imotski momci, nepoduzetni su, uspavani,
ali kad se probude bit će jin kasno – reče Kristina priteći kažiprston.
- Niste sve sestre?
- Nismo, vidi se po boji kose – pogledavaju se i smiju.
- Muke ti je kosu opiturat u kakvu vas boju volja.
- One su kakve su se rodile – javi se baba Iva dok ulazi u kužinu.
- Viruj mi se baba da su bolje vake kakve su sad nego kakve su bile kad su se rodile!
Svi su se složili s menon pa smo ji pozdravili i uputili se na sri sela, prid školu di je bućana jer su nan cure rekle da se svi muški iz mista tamo nediljon sastaju.

 

TEORIJE O PODRIJETLU PREZIMENA

Mala kamena škola ko i sve četverogodišnje škole u Imotskoj krajini rađene iza drugog rata na isti šest, obnovljena je krova i prozora na učionici na donjem katu. Ispri škole je malo igralište puno razigrani momčića, a iza škole zog za buće di se već dobro zagrizlo u drugu partiju. Momčići, kad nas ugledaše, zaustaviše igru i okupiše se oko nas neka ji slikamo, što i uradismo.

Josip Skender je nakratko prikinio sa igranjen buća kako bi nan reka par zanimljivosti o mistu jer je on vijećnik za Dobrinče u Općinskom vijeću lovrećke samouprave.
- Renovirali smo krov škole uz županijsku potporu od 159 tisuća kuna, općina je dala podove i prozore, a uz to je na mjesnoj crkvi sv. Stipana kampavel obložen kamenom.
- Koliko je mišćana ostalo živit u mistu? Izgleda mi kako ima dosta dice!
- Skoro od svake obitelji je poneko osta živit u mistu.
U selu žive obitelji: Piplice, Skenderi, Puljak, Drlje i jedna obitelj Runac. Ovo je selo jedno od ritki di se više stanovnika rađa nego umire. Borislav i Ivana Skender će 26. dvanestoga imati krštenje osmog diteta, di nam je najavljeno kako će za kuma doć župan.
Naši mišćana ima raseljeni po cilome svitu.
Dobrinčani koji žive ovde u selu, većinon dožive duboku starost.

- Ja iman 70 godina i to se moja unuka krsti! To je moje dvadeseto unuče – ponosno reče Ante Skender. Moj sin je Škica, sigurno ga znadete.
- Znademo ga, kako ne bi znali! Dobro izgledate za svoje godine, još ako se tako i osićate, to je dobro. Kako to da ovde ljudi dugo žive? Možda zbog brda i zraka ili su van žene dobre?
- Žene ko žene! Isto ti je ovde i na drugome mistu u Krajini, ma je ovde isto maločak smirnije. Ko će ti ga znat zašto se ovde duže živi.
- Vi ste stariji pa nan možda morete reć otkad je misto Dobrinče i nešto zanimljivo iz prošlosti.
- Ovo su sve bile zagoške staje di su se sva sadašnja prezimena doselila od tamo, iza brda, iz Zagozda. Samo smo mi Skenderi došli iz Zaostroga.
Sa ovin zadnjin se nije složio učitelj koji je na tren prikinijo igru buća kako bi nan objasnio da su Skenderi u biti Piplice koje su po jednom jakome pretku kojega su za turski vrimena zazvali Skender beg dobili novo prezime. Najprije su bili Petrović Pipličić, pa Pipličići i unda Piplice, nakon Skender bega - Skenderi.
- U prošlosti nismo imali samo jakog Skender bega, već još dvojicu mišćana. Stipan Piplica, koliko je bio jak… šakom je na mrtvo ubio vola, a Marko zvani Dalera bi bigunac od barila pun vina rukama uzeo za ušice, diga ga i napio se, ko drugi kad piju iz bukare.

 

DOBRINAČKE STARE DAME

Nadalje smo usput navratili kod dvi dobrinačke stare dame. Stara Anđa ima 95 godina, a Kata Puljak maločak manje.
- Kako ste? Jesmo vas prikinili u razgovoru? Sigurno planirate ić manit grm i sić drva.
- Gotovo je so tin! – odmaniše rukon.
- Bi mi da moremo. Mlađariji kad rekneš da štogod rade, oni samo učinu: "Uf !" – reče Anđa, smije se i obe ruke naslanja na šćap.
- Udate ste ovde, a od kud ste rodon i sićate li se mladi dana?
- Rodon san eto tute priko dva doca. Udala san se mlada u svoje misto. Ko će čekat momke sa strane, nego se ozovni ko te prvi zovne. Kad je kasno, ne triba se odzivat. Mladost ko mladost, ništa nan nije smetalo. Kad bi se išlo na dernek stavi opanke u ruku kako ji se ne bi iskidalo do derneka pa po stinan odaj bosi noga – na Anđinu priču o derneku nastavi baba Kata.
- Kad smo se jednon vraćali sa derneka na svetog Blaža iz Lokvičića, poče padat snig gori na gomili kuda je ulica… morali smo izvut opanke da se ne smokre i iskidaju jer su nan jedni opanci bili za cilu godinu. Kad su Anđi ozeble noge, okreni se put Lokvičića i vikne: "E Blaž, Blaž, jeba me kad me igda više vidijo!"
- Jesan mu ja rekla, jesan! – smije se Anđa
- Šta sad radite kad ste ostarile?
- Molimo Boga.
- Za koga sve molite, jeste li napravili popis, ima li kogod za koga molite maločak više?
- Najviše molin za moga sina Jozu, da se što prije oženi. Maločas je bijo ovde. Otiša je u selo.
Kad već molite, molite za sve momke u selu, nek se požene, pogotovo oni u podmaklijin momačkin godinan, kako bi bilo što manje divaca u mistu.
A momci nek imaju na pameti Anđin savjet kako je nekad za pomirisat lip cvit dovoljno povirit i priko dva doca, a ne dizat nos na daleko i na široko. Zovneš i valjda će se koja ozovnit.
Na odlasku iz Dobrinča ponovo me zasmetaše ljupine auta koje bi tribalo negdi odmaknit da ne grde ovo lipo, mirno i čisto misto. Ovako daju ružnu i krivu sliku o mistu i mišćanima.

http://ago-k.net/ago/kamena-gnjizda/230-dobrine-selo-dugovini-ljudi.html

 

ARHIV

 

PETAR GUDELJ: PUT U IMOTU

Ima Imota sedmera vrata. Vrata od Neretve. Vrata od Cetine. Vrata od Bosne. Vrata od mora. Vrata od neba. Vrata od zemlje. I vrata od matere. Na sedmera vrata dođe i prođe sve imotsko: Sunce i Mjesec, jata ptica selica i zvijezda, vjetri i oblaci, vuci i poskoci, munje i vile, zemaljske i podzemaljske vode ...

picture

 

PRVA BRANITELJSKA ZADRUGA U RH ZA UZGOJ DIVLJIH ZEČEVA DOBILA POTPORU RESORNOG MINISTARSTVA

Kada su sedmorica razvojačenih branitelja s područja Imotske krajine -Željko Tomas, Ante Puljak, Milenko Piplica, Anđelko Piplica, Anđelko Bago, Ante Mustapić Švabo i Ivica Skender - odlučila utemeljiti braniteljsku zadrugu i početi s uzgojem divljeg zeca, i nazvali je "Pauk-čeka", mnogi su vrtjeli glavom ...

picture